Kako je potonuo Titanik
Jedno je danas sigurno - "Titanik" nije
potonuo onako kako je to prikazao reditelj Džejms
Kameron u svom filmu "Titanik", niti bilo koja druga
od preko 500 televizijskih i bioskopskih
ekranizacija i destine hiljada knjiga o potonuću
ovog putničkog broda. Nova istraživanja,ponovne
analize i otkrivanje nekih podataka koji uopšte
nemaju veze sa pomorstvom, bacaju danas potpuno
drugačiju sliku na ovaj događaj i otvaraju
pitanje:da li je potonuće Titanika bio nesrećan
slučaj ili namerna sabotaža?
Pođimo redom.
Zašto je toliko medijske pažnje posvećeno baš ovom
brodolomu kada je bilo i većih pomorskih katastrofa?
Na brodu "Lusitanija" je maja 1915. godine poginulo
1200 civila, od kojih preko 120 Amerikanaca.
Pažljivim istraživanjem podataka, koji su ostali
potpuno zaobiđeni od zvanične istorije, ovaj brod je,
takođe , potopljen pod čudnim okolnostima.Danas
znamo da je upravo njegovo potapanje izazvalo tako
žestoku reakciju javnosti u SAD da su one bile
prinuđene da 1917. i formalno da uđu u ratni sukob u
Evropi, iako za to nisu imale nikakav interes. Da
podsetimo "Lusitanija" je bila američki trgovački
brod koji je "tajno" natovaren oružijem uključujući
i veliki kalibar, a o čemu kapetan, navodno, nije
ništa znao sve dok brod nije isplovio. Zvanična
istorija tvrdi da su ga potopili Nemci, torpedom sa
podmonice, kada su za to saznali, ali ne objašnjava
kako su oni došli do tih podataka i zašto je uopšte
oružije stavljeno na civilni brod. To je
mnoge revizioniste nateralo da dođu do frapantnog
zaključka da je ovaj incident orkestriran upravo sa
ciljem da se iritira javnost u SAD i pruži podrška
američkom predsedniku Vudro Vilsonu da se uključi u
Prvi svetski rat na strani Velike Britanije koja je
praktično već bila pred kapitulacijom. Putnici na
brodu, oko 1200 civila, od kojih preko 120
Amerikanaca, koji su poginuli bili su samo
kolateralna šteta, ali u funkciji interesa onoga ko
je u ovo svetskom sukobu profitirao. A najveći
profiter Prvog svetskog rata bio je moćni
finansijsko bankarski međunarodni kartel koji je
kreditirao sve zaraćene strane. Ovaj incidant i
dalje zaokuplja pažnju istoričara.
Na putničkom brodu "Empress of Ireland" poginulo je
1000 ljudi, a po mornaričkim arhivima oko 65 000
brodoloma zabeleženo je u poslednjih 400 godina.
Ipak, samo je "Titanik" predstavljan kao simbol
najveće pomorske katastrofe. Potonuće "Titanika" je
legenda koja živi već skoro čitav vek, iako stvorena
na sumnivim "činjenicama".
Na završnoj špici najskuplje holivudske ekranizacije
(koja je koštala čak 200 miliona dolara) piše: "Likovi,
mesta i događaji u ovom filmu su izmišljeni. Svaka
sličnost sa stvarnim dogadjajima ili ličnostima,
živim ili mrtvim, sasvim je slučajna".
Dakle, ako je u filmu sve izmišljeno zašto je
korišćen veristički rediteljski pristup i imena
stvarnih putnika? Zašto je korišćen dokumentarni
materijal koji uključuje i originalne snimke olupine
"Titanika"? Zašto je toliko pažnje poklonjeno vernoj
i skupoj rekonstrukciji čitavog broda, detaljima u
enterijeru, u kostimu, pažljivo su kopirani
stolnjaci, tanjiri, escajg, jelovnici sa stvarnog
Titanika?
Zašto skupi specijalni efekti koji su imali za cilj
da prikažu maksimalno veristički sam čin potapanja i
dramu koju su putnici doživeli? Najzad, ne
reče li sam reditelj Kameron da on i nije pravio
film o katastrofi "Titanika", već ljubavni film o
dvoje putnika, Kejt i Džeku? Naravno, oni se u
stvarnosti verovatno nikada nisu sreli, jer su imena
nasumice izabrana sa spiska putnika.
Lik kapetana Edvarda Smita veoma je bledo obrađen.
Ako ste gledali film, primetili ste da on čak i nema
glavnu ulogu, već se više pojavljuje kao "dekor".
Nije li drama tog čoveka bila najveća, daleko veća
od nepostojećeg zaljubljenog para Džeka i Kejt?
Najzad, u filmu koji je ipak fikcija, pojavljuju se
i neki stvarni putnici koji su igrali izuzetnu ulogu
u američkom društvu toga vremena. To su, pre svih,
najbogatiji ljudi toga vremena: Džon Džejkob Astor,
Benjamin Gugenhajm i Izador (Isa) Straus. Njihovi
poslednji trenuci života na "Titaniku" dati su na
osnovu podataka koji su preuzeti iz priče u medijima
toga vremena, tj. izjava "svedoka", a koja se danas
otkriva kao netačna. Zar njihove životne drame nisu
bile dovoljno inspirativne da bi bile tretirane
glavnim ulogama, već se i oni pojavljuju kao "dekor"
u priči o nepostojećem zaljubljenom paru?
Zašto su tako izmešani izmišljeni likovi sa stvarnim,
a čitava priča, ipak, bazirana na stvanom događaju?
Film je od snimanja pa do prikazivanja pratila
ogromna medijska propaganda. Da li je toliki
publicitet slučajno ili namerno skretanje pažnje sa
istine?
Pogledajmo neke činjenice do kojih su došli
istraživači olupine.
Ostaci "Titanika", koji je potonuo aprila 1912.,
prvi put su otkriveni 1985. godine kada se čuveni
pomorski istraživač Robert Balard spustio na dubinu
od 4000 metara i snimio ih. (Balard je prvi je
istražio i olupinu "Lusitanije" i otkrio oštećenje
od torpeda, ali je zaključio da je brod zapravo
potnuo od razorne eksplozije koja se ne može baš
povezati sa tim torpedom. I nemačka strana je takođe
tvrdila da samo jedan ispaljen torpedo daje
putnicima dovoljno vremena da se ukrcaju u čamce za
spasavanje. "Lusitanija" je, međutim, potonula za
samo 18 minuta, a neki od malobrojnih preživelih
putnika su izjavili da je nakon torpedovanja
odjeknula jedna još jača eksplozija. Dakle, zvanična
verzija o potapanju ""Lusitanije" očigedno je
problematična).
Mesto potonuća "Titanika" locirano je na oko 600
kilometara jugoistočno od Njufaundlenda. Ipak,
veliki broj delova olupine, posebno delovi korita,
nedostajali su, pa se verovalo da se korito prilikom
pada na dno raspalo na veliki broj manjih parčadi
koji su se razleteli dalje od glavne olupine.
Dugo se mislilo da je brod prepukao na dva dela pri
čemu su se odvojili samo pramac i krma, kako je
prikazano i u Kameronovom filmu, ali i na brojnim
crtežima, navodno po sećanju preživelih.
Međutim, svi brodovi napravljeni u to vreme mogli
su nakon havarije i eventualnog odvajanja krme od
pramca ostati u delovima da plutaju na vodi dovoljno
dugo dok im ne stigne pomoć. Tako su bili
konstruisani. Znajući to, mnogi putnici sa "Titanika"
su pohrlili ka krmi (jer je oštećenje bilo na pramcu),
verujući da ona neće potonuti. U to ih je verovatno
uveravao i sam konstruktor broda Tomas Endrijus,
koji je bio na brodu. Tako je mislio i sam Džejkob
Astor koji je, navodno sa gnušanjem, odbio da se
ukrca u prvi čamac za spsavanje koji mu nuđen.
Ali, avgusta 2005. istraživači koje je finansirao
"History Channel" otkrili su pola kilometra dalje od
krme i pramca delove korita i to dva prilično dobro
očuvana dela dužine 12 i 27 metara koji su nekada
činili celinu. Na delu korita u neposrednoj blizini
kotlarnice uočljivo je bilo veliko oštećenje kao od
ekspolozije. Tako je otkriveno da se brod raspao na
tri konstrukcione celine. Prvo se odvojilo korito
broda, a onda je došlo do razdvajanja krme i pramca.
Tako odvojena i oštećena krma bez korita mogla je
plutati na vodi najviše pet minuta, a ne 15 do 20
kao što se ranije mislilo i kao što je u poslednjem
filmu prikazano. Pošto je bila prepuna ljudi njihova
agonija je trajala mnogo kraće. Čitav brod je nakon
pucanja čeličnog korita potonuo možda samo za
dvadeset minuta.
"Ranije smo mislili da je brod pukao jer je potonuo,
a sada znamo da je potonuo jer je prethodno pukao",
kaže istoričar i istraživač olupine Dejvid Braun.
Izgleda da je "Titanik" pretrpeo nezamislivo jako
razaranje što je moglo biti posledica direktnog
udara u ledeni breg pri punoj brzini od 22 čvora.
Ali, da se podsetimo još jednom - u filmu "Titanik"
brod nije udario punom snagom u santu leda, koju
dežurni oficiri nisu na vreme primetili jer navodno
nisu imali durbin, već su uspeli da motore potpuno
zaustave. Brod je udario u breg gonjen samo silom
inercije. To je potvrdio i preživeli mornar,
Frederik Flit, pred istražnim Senatom SAD:
"Bila je tamna noć bez mesečine... Osmatračnica nije
imala durbin, jedini je ostao u Sautemptonu". Flit
je bio taj koji je na osmatračnici prvi ugledao
ledni breg. Po njegovom svedočenju mašine su
zaustavljene i pokrenute unazad, a brod zaokrenut na
levo. Ali sudar je bio neizbežan.
Dakle, da li je grdosija sa ojačanim čeličnim
koritom uopšte mogla da pretrpi takvo oštećnje u
sudaru sa ledom? Čelik protiv led! Mnogima ovo
deluje nemoguće.
Flit je nekim čudom uspeo da se spasi i posvedoči o
događanju na "Titaniku". Nastavio je i da plovi na
drugim brodovima u kompaniji "White Star Line, ali
su počele među putnicima da kruže glasine da je on "baksuz"
pa je morao da pređe u drugu kompaniju. Kao mornar
radio je sve do 1936. Zbog "porodičnih problema"
obesio se 1965. godine.
Postoje i protivrečne izjave brodolomnika o tome
kako je izgledao sudar sa ledenim bregom. Jedan
putnik je izjavio da je u trenutku udara imao "osećaj
da se kotrljaju preko milion kamenova", dok većina
nije osetila ništa ili samo lako podrhtavanje.
Kako je moguće da tako skup i luksuzan brod nema
durbina? Deluje li to glupo?
Sve ove nelogičnosti i kontradiktornosti nikada nisu
bile zanimljive medijima. Zašto?
"Naprsnuće i potonuće Titanika, nikada nije bilo
tačno oslikano", tvrdi Parks Stivenson, istoričar i
istraživač.
Zato ekipa stručnjaka sada pokušava da po svakoj
izjavi očevidaca napravi kompjutersku animaciju kako
bi otkrili šta se stvarno dogodilo.
Tadašnje novine su već sutradan objavile snimak
navodnog ledenog brega koji je načinjen sa tegljača
"MacKay-Bennett" i koji je kompanija "White Star
Line" poslala da pogleda ima li još preživeligh u
vodi i da pokupi mrtve.. Na ledu su se, navodno, još
videli crveni i crni tragovi farbe od broda(!), pa
su oni pretpostavili da je to taj ledeni breg.
Ali, ko je tada kontrolisao američke medije? Upravo
oni koji ih kontrolišu i danas. Moćni korporativni
trustovi na čijem čelu je međunarodni bankarski
kartel. Upravo oni na koje je danas pala sumnja da
su izvršili potapanje "Titanika" zbog svojih
interesa.
Zato se danas pojavljuju spekulacije da je ogromno
oštećenje brodskog korita baš u delu gde se nalazila
kotlarnica možda nastalo razornom eksplozijom u
skladištu uglja. Drugi veruju da je u samoj izradi
broda možda namerno napravljen konstrukcioni propust,
kako bi se brod brže raspao, te da je "Titanik" od
početka bio predodređen za samo jedno putovanje.
Nikada nije utvrđen tačan broj putnika koji su
bili ukrcani na "Titanik", pa se uvek kaže da se "veruje
da je bilo ukrcano 2.227 ljudi". Nikada fizički nije
potvrđeno da je poginulo baš 1500 ljudi. Mnogi
leševi nikada nisu pronađeni.
Zašto je na brodu bilo manje čamaca? Ako u svaki
može da stane i do 70 ljudi i ako je brod tonuo
čitava 2 sata, zašto su čamci spuštani poluprazni?
Zašto se žurilo?
Kako to da je brod bio opremljen samo belim
signalnim raketama, a ne i crvenim koje označavaju
poziv za pomoć? Bele rakete to ne znače.
Najzad, da nije možda čitava priča izmišljena i
umnožena stotinama puta u filmovima u desetinama
hiljada knjiga i članaka kako bi se prikrio pravi
razlog potonuća - možda namerna sbotaža?
No, pre nego što pogledamo kome je bilo u
interesu potapanje ovog broda, dodajmo još jedan
zanimljiv detalj.
Još 1898. godine pisac po imenu Morgan Robertson
smislio je priču o prekookeanskom brodu većem od
svih do tada napravljenih. Priču je nazvao "Uzaludnost"(Futility).
Kasnije je preimenovana u "Olupina Titana"(The wreck
of Titan).
Taj brod iz knjige imao je frapantne sličnosti sa
jednim brodom koji je zaista izgrađen 14 godina
kasnije u jednom britanskom brodogradilištu.
Robertsonov izmišljeni brod imao je 70 000 tona
zapremine, a stvarno izgrađeni brod 66 000.
Robertsonov je bio dug 800 stopa, a stvarni 882
stope. Oba broda su imala tri ogromna pogonska
propelera i mogla da razviju brzinu od 24, odnosno
25 čvora. Izmišljeni brod je imao 40 000 konjskih
snaga, a pravi 45 000. Oba broda su mogla da nose 3
000 ljudi i smatrana su za nepotopive. Oba broda
imala su čamce za spasavanje samo za deo putnika.
Robertsonov brod iz knjige je jedne hladne aprilske
noći udario u ledeni breg u severnom Atlantiku.
Stvarni brod je noću 14. aprila 1912. (u 23.40,
udario u ledeni breg, takođe u severnom Atlantiku.
Agonija broda koji tone u Robertsonovoj priči
trajala je 2 sata. I stvarni brod je nakon oštećenja
tonuo 2 sata, po zvaničnoj verziji, ali stvarno
izgleda mnogo brže.
Ali, ni to nije sve. Robertson je svoj brod,
verovali ili ne, nazvao "Titan". Stvarni brod se
zvao... Pogađate, zar ne?
Fiktivni "Titan" je putovao iz Njujorka za Liverpul,
a pravi "Titanik" iz Sautemptona za Njujork.
Evo kako je Robertson opisao nepotopivi brod "Titan"
u svojoj knjizi: "Sa mosta inženjerske sobe i sa
mnoštva drugih mesta na palubi 92-oja vrata od 92
vodootporna odeljka mogla su biti zatvorena za samo
pola minute okretanjem poluge. Vrata su se takođe
automatski zatvarala u kontaktu sa vodom. Sa devet
potopljenih odeljaka brod je mogao i dalje da plovi
i kako nije postojala takva mogućnost da se oni
toliko napune vodom, parobrod "Titan" smatran je
praktično nepotopivim!"
"Titan" je imao 15 vodootpornih odeljaka, a "Titanik"
samo 9.
Dakle, ideja za savršen zločin je već bila u
formi scenarija. Trebalo je samo izgraditi dekor (veliki
prekookenski parobrod), smestiti žrtve na brod i
režirati predstavu koju će izvesti kontrolisani
ljudi i kontrolisani mediji i koja će se odigrati u
stvarnosti. Međunarodni bankarski kartel imao je sve
to.
Ali, gde je motiv za zločin? Kada su u pitanju
bankari motiv je uvek - NOVAC.
U svojoj knjizi "Tajne Federalnih Rezervi" of the
Federal Reserve) , Justas Mjulins (Eustace Mullins)
piše da su se 1910. sedmorica uticajnih svetskih
bankara iz Evrope i SAD sastala na Ostrvu Džekil
pored obale Džordžije kako bi razradili tajni plan o
osnivanju moćnog međunarodnog bankarskog kartela
koji bi pokrivao i SAD.
Sastali su se senator Nelson Oldrič i Frank
Vanderklip kao zastupnici poslovne imperije
Rokfelera, Henri Dejvidson, Čarles Norton i Benjamin
Strong - predstavljali su J.P. Morgana, a Paul
Varburg je došao ispred evropske bankarske dinastije
Rotšild.
Kartel je imao za cilj da ostvari monopol u
poslovima sa izdavanjem potvrda na deponovano zlato
ili srebro u SAD. Kada se sa takvom potvrdom vrši
robna razmena one dobijaju funkciju novca. Ovim
poslom bavile su se do tada mnoge privatne banke kao
i državni trezor, a papirne dolarske novčanice iz
tog vremena tako su se i zvale - zlatni ili srebrni
dolari.
Izdavanje (emitovanje) ovih dolara bio je i za
privatne bankare i za državni trezor unosan posao, a
Zakon o zlatnom standardu iz 1900. (Gold standard
act) obavezivao ih je da za svaku izdatu novčanicu
moraju imati stvarno zlatno ili srerbno pokriće.
Ovaj zakon postavio je 1900. predsednik Mekinli koji
je ubijen 1901. kada je u njega pucao jedan poljski
Jevrejin, inače internacionalistički (komunistički)
aktivista. Na njegovo mesto, bez izbora je tada seo
potpredsednik Teodor Ruzvelt (42), najmladji
predsednik u istoriji SAD. Postavljenje Ruzvelta kao
potpredsednika samo godinu dana pre atentata na
Mekinlija bio je posledica uticaja moćnih bankara
koji su ga Mekinliju prosto nametnuli,
verovatno da bi mu za uzvrat finansirali
predsedničku kampanju.
Upravo su Teodor Ruzvelt, koji potiče po majci iz
bogate trgovačke i robovlasničke porodice Bjulok (prezime
se pravilnije izgovara Rozevelt), kao i njegov rođak
kasnije Frenklin Delano Ruzvelt, svojom politikom
najviše ojačali privatne fondacije, korporacije i
bankare. Teodor Ruzvelt je odmah izdejstvovao
ukidanje Zakona o zlatnom standardu.
Do tada te su potvrde predstavljale pravi novac.
Na primer "Two Dollar Silver Certificate", koji je
izdala banka u Novoj Engleskoj značila je da Trezor
SAD mora da isplati donosiocu dve unce srebra.
Banknota "One Dollar Silver Note" je bio zamena za
jednu uncu srebra. Ili "Ten Gold Dollars", zbačilo
je pola unce zlata te 1912.
Mnogo ovakvih novčanica ostalo je potopljeno i na "Titaniku"
pa za njih nikada nije isplaćeno zlato i srebro, već
je zauvek ostalo u državnom trezoru ili kod
privatnog bankara. Ovo je bio odličan argument
pomenutoj grupi sa Ostrva Džekil da dve godine
kasnije ukaže američkim kongresmenima kako je važno
da se izdavanje novčanih sertifikata koncentriše
samo na jednom mestu u Sistemu Federalnih Rezervi
koje bi bile oficijelna američka centralna banka.
Kartel je želeo, ne samo da ima monopol u ovom poslu,
već i da dobije pravo da izdaje dolare bez stvarnog
zlatnog pokrića, odnosno da vodi "elastičnu
monetarnu politiku", kako su oni to kongresmenima
tumačili. To je značilo da bankari imaju mogućnost
kreditiranja novcem koji nema zlatno i srebrno
pokriće, odnosno novcem koji nema nikakvu vrednosnu
podlogu i predstavlja čist papir. Ovaj novac se
naziva spekulativnim novcem.
Međunarodni bankari su svoj pakleni naum već bili
uspešno sproveli Engleskoj još u 17. veku osnivanjem
prve privatne centralne banke u Londonu. Tako je
nastala Bank of England 1694.
Kolonijalna osvajanja koja su Englezi vršili za
račun ovog bankarskog kartela, koji je potpuno
preuzeo kontrolu nad ekonomijom Ujedinjenog
Kraljevstva, omugućila su im da u svim kolonijama
osnivaju svoje privatne centralne banke i tako
emituju novac bez pokrića. Ovim običnim papirom
kupovali su sirovine i radnu snagu u kolonijama.
Amerika je kao velika kolinija i ogromno tržište
bila i veliki zalogaj za ove međunarodne bankare.
Američki predsednik Endriju Džekson dugo se i
žestoko suprostvljao namerama ovog lihvarskog
kartela odbijajući da im obnovi licencu za posao sa
izdavanjem novčanih priznanica. Čuvene su njegove
reči: "Vi ste jazbina guja i lopova. Moja je namera
da vas isteram odavde, i tako mi boga, isteraću
vas". Džekson je naprasno umro iz nepoznatih razloga.
Mnogi bogati biznismeni i robovlasnici koji su već
bili stekli svoj kapital i pozicije u Americi nisu
se dali opljačkati na ovaj perfidan način.
Tu su se najviše isticali trojica tada najbogatijih,
ne samo u SAD, već i u svetu: Džon Džejkob Astor,
Izador Štraus i Benjamin Gugenhajm. Sva trojica su
stradala u brodolomu "Titanika".
Džon Džejkob Astor je u to vreme bio najbogatiji
čovek na svetu. Njegova imovina se procenjivala na
oko 500 miliona dolara, sto bi danas iznosilo oko 11
milijardi dolara.
Njegov pradeda se obogatio trgovinom krznima i
Astori su bili nesumnjivo najuticajnija dinastija u
SAD.
Sa svojim rođakom Vilijamom Valdorfom Astorom
sagradio je i elitni hotel Valdorf-Astorija.
Iz špansko-američkog rata, 1898. Dž.Dž. Astor je
poneo čin pukovnika. Obilato je finansirao američku
vojsku dajući joj na raspolaganje i svoju privatnu
jahtu na koju je instalirana artiljerija. Astor je
važio za velikog američkog patriotu.
Kada se razveo od svoje prve žene i oženio devojkom
od 18 godina, koja je bila mlađa od njegovog sina,
bio je to prvorazredni skandal za tada hrišćansku i
puritansku Ameriku koja se podelila u stavovima. Da
bi izbegao takvu atmosferu, par je otputovao u
Egipat, a zatim u Francusku. Za povratak u Ameriku
kupili su karte prve klase na "Titaniku".
Medijska priča kaže da je Dž.Dž.Astor odbio da
uđe u prvi čamac za spasavanje koji mu je ponuđen,
verujući da je oštećenje na brodu malo i da je brod
nepotopiv. Onda se, navodno, predomislio i prihvatio
da se ukrca u čamac broj četiri. Ali, dežurni oficir
mu je tada rekao da to nije moguće dok se ne ukrcaju
sve žene i deca, jer je naređenje kapetana bilo da
se spasavaju prvo žene i deca. Tako je Astor ukrcao
samo svoju ženu. Priča još kaže da je uzalud
pokušavao da ubedi oficira da mora da bude uz svoju
ženu koja je u "delikatnom stanju". Ali, nije
pomoglo i najbogatiji čovek na svetu je ostao na
brodu koji tone. Za razliku od Astora, običan mornar
koji je "prvi spazio ledeni breg" i o tome svedočio
pred Kongresom, Frederik Flit, spasao se.
Telo Astora pronađeno je u ponedeljak, 22. aprila
u vodi. Pronašao ga je tegljač "McKay -Bennett",
isti onaj koji je snimio ledeni breg
Benjamin Gugenhajm je bio naslednik više rudnika
zlata, srebra i bakra. Živeo je više u Parizu zbog
poslova (ili ljubavnice kako je to tvrdila čaršija),
dok mu je žena sa porodicom bila u Njujorku.
Gugenhajm se na "Titanik" ukrcao sa tada popularnom
francuskom pevačicom Leontin Ober.
Zvanična verzija kaže da je svoju partnerku
stavio u čamac za spasavanje, a onda otišao do svoje
kabine i obukao svečano odelo. Uz čašu viskija i u
pratnji svog batlera odlučio da se suoči sa sudbinom
rečima: "Obukli smo najbolje i spremni smo da odemo
kao džentlmeni". Stjuardu je kasnije rekao: "Recite
mojoj ženi da sam učino najbolje vršeći svoju
dužnost". Njegovo telo nikada nije otkriveno.
Izador Straus je bio vlasnik robnih kuća Mecy's. On
i njegova žena navodno nisu hteli da se odvoje i
odlučili su da odu zajedno zagrljeni u krevetu u
svojoj kabini.
Sve u svemu, po medijskoj priči, ispada da su se
sva trojica olako odrekla svog bogatsva i života.
Pukovnik Astor je čak ponizno molio oficira najnižeg
ranga da ga pusti u čamac sa ženom. Bilo je to u
1:45, prema svedocima, dakle puna dva sata nakon
udara u breg. Ali, šta ako je brod potonuo mnogo
brže kao što sada tvrde istraživači? Da li to znači
da su sve priče izmišljene iil su svedoci lagali?
"Svedok" poslednjih Gugenhajmovih reči je verovatno
imao sreću da ostane živ i da o ovome posvedoči. I
Štrausa i njegovu ženu su verovatno "svedoci" videli
zagrljene u kabini.
Da li je baš tako bilo?
Ne samo što se ova trojka suprostavljala
formiranju Federalnih Rezervi, već bi verovatno
svojim uticajem sprečila ulazak SAD u Prvi svetski
rat. Upravo politička filozofija Astora bila je u
načelu tadašnjih američkih nacionalista: "America
first". Zagovornici ove politike žestoko su se u
Kongresu borili protiv odluke Vudro Vilsona da
Ameriku 1917. uvede u evropski rat. Danas su
istoričari revizionisti otkrili da je taj rat bio
potreban upravo međunarodnim bankarima i glavnoj
evropskoj bankarskoj dinastiji Rotšild, kako bi
ekonomski oslabila Tursku, a Englezima obezbedila
kontrolu nad Palestinom. Tu će kasnije stvoriti
svoju privatnu državu Izrael koja će biti stateška
vojna sila na područiju bogatom naftom pored Sueckog
kanala, gde su bankari investirali svoj najveći
kapital.
Revizionisti su otkrili i da su Rotšildi već
vekovima glavni bankari katoličke crkve, te su
najzaslužniji za ogromno bogatstvo koje je ova crkva
akumulirala dobrim investicijama i berzanskim
špekulacijama. Ogromne količine zlata upravo iz
Amerike prebacivane su veštim radnjama ovog
bankarskog kartela u trezore u Švajcarskoj.
Morganova finansijska firma smeštena u Londonu
uspela je da se spasi finansijskog kraha 1857.
zahvaljujući baš pomoći Bank of England i dinastije
Rotšild koja je imala uticaj na tu banku. Od tada je
Morgan postao Rotšildov finansijski agent za SAD. Tu
se u početku sukobio sa interesima dinastije
Rokfeler i ideja da zajednički formiraju FED bila je
prilika da sarađuju i da objedine ogroman kapital sa
obe strane Atlantika kojim su već raspolagali i
naravno stave ga na uslugu katoličkoj crkvi.
Da napomenemo i da je čitava katolička crkva sa
svojim ukupnim kapitalom danas jedna od najmoćnijih
berzanskih igrača u svetu. Na primer, samo bostonska
nadbiskupija samo u obveznicama, ima 635,891,004 US
dolara. Ukupno bogatstvo čitave katoličke crkve u
javnosti je nepoznato.
J.P.Morgan je bio vlasnik i kompanije "White Star
Line" koja je 1909. u Belfastu, u Irskoj, počela
gradnju "Titanika" (sa tehničkim osobinama koje je
imao "Titan" iz knjige). U svom tekstu "Kako je
potopljen Titanik" publicista i novinar, Dag Jurči,
tvrdi da su Morganu ovo naložili upravo iz katoličke
crkve. Zapravo glavni idejni pokrovitelji čitave ove
zavereničke operacije i u formiranju FED-a i u
potapanju "Titanika" bili su katolički sveštenici iz
reda Jezuita (Isusovaca). Jurči iznosi i tvrdnje da
su oni i direktni izvršioci ovog monstruoznog
zločina.
Društvo jezuita osnovano je 1534. pod vođstvom
Injasija Lojole kako bi se u okviru rimokatoličke
crkve borili pritiv reformatorstva. Veoma brzo su se
razvijali u okviru katoličke crkve. Njima su se
ispovedali članovi najmoćnijih evropskih dinastija.
Papa Klement XIV je ovaj red ukinuo 1773., ali ga je
Pije VII 1814. ponovo uspostavio. Oni su branili
papu i katolicizam u čitavom svetu. Čine to i danas
sa ciljem da ponovo uspostave apsolutnu moć
katoličke crkve na čijem čelu bi bio papa kao
globalni poglavar. Cilj im je katolička Amerika. Oni
funkcionišu kao vojska na čelu reda je sveštenik sa
činom Generala. Veruje se da stotinama godina ova
organizacija vrši razne atentate za interese crkve,
te je mnogi upoređuju sa CIA ili Mosadom u svetu
religije. U svojoj knjizi "Atentatori
Vatikana"(Vatican Assasins), Eric Džon Felps tvrdi
da je upravo njihova organizacija "Crni Papa"
naložila i uz pomoć CIA i Mossada sprovela
teroristički napad na Njujork 11.septembra 2001. Ove
zgrade su bile simbol moći dinastije Rokfeler.
Nakon smrti Astora, Gugenhajma i Štrausa
međunarodni bankari su imali čistiji put do svog
cilja.
Glavnu ulogu u potapanju "Titanika", po analizi koju
je napravio Dag Jurči, imao je sam kapetan broda
Edvard Smit.
Belfast je bio većinom protestanstki grad i jezuiti
su ih mrzeli, te je sasvim moguće da je brod građen
sa namerom da bude žrtvovan. Da li je tada u
konstrukciji napravljen nekakav propust, istraživači
upravo pokušavaju da odgonetnu.
Nepotopivost broda je bila nadaleko poznata
zahvaljujući medijskoj propagandi koja je pratila i
gradnju i prvo putovanje "Titanika". Na njega je
ukrcan veliki broj Iraca, Francuza i Italijana,
pretežno protestanata. Među njima i elitna bogataška
imena koja su, verovatno i medijskom pompom
podstaknuta, da se u brod ukrcaju. Većina je
preživela, uključujući i jednog od direktora "White
Star Line-a", Lorda Ismeja, ali ne i konstruktor
Tomas Endrijus i već pomenuta trojka najbogatijih
kapitalista.
Jurči tvrdi da je kapetan Edvard Smit bio jezuita,
odnosno "sveštenik" u civilu. To su ljudi koji
sasvim obično žive radeći u svojoj profesiji, a da
su u službi jezuita, predstavlja tajnu. Ovakav način
rada jezuita, potpuno prikriven, najveća je
nepoznanica jer pripadnik ovog reda praktično može
biti svako. Jeziuti su danas, ne samo prisutni u
svim crkvama (čak i na najvišim pozicijama), već i u
mnogim drugim službama. Kapetanu Smitu je ovo bilo
poslednje putovanje pred penziju, nakon 46 godina
službe.
Dugo je bila najčuvanija tajna da se prilikom
pristupanja jezuitskom redu, posebno višem rangu,
polaže zakletva koja srdži i ove reči:
"Smatraću sebe mrtvim telom, bez volje i intelekta,
kao malo raspeće koje se okreće bez opiranja po
volji onoga ko ga drži, kao štap u ruci starca koji
ga koristi po svojoj volji i kako mu najbolje
odgovara" (R. W. Thompson, "The Footprints of the
Jesuits").
Ko je u slučaju Edvarda Smita bio čovek čijoj volji
i naredbi je on morao da se podredi i to čak plati
životom?
U dokumentarcu "Tajne Titanika" ("The Secrets of
the Titanic", koji je 1986. rađen za TV kanal
"National Geografic" navodi se da je u trenutku
isplovljavanja broda iz Sautemptona na njemu bio i
otac Fransis Brauni, najmoćniji jezuita u čitavoj
Irskoj i da je on bio u njihovim redovima nadređeni
Edvardu Smitu. On je odgovarao svom direktno
nadređenom Generalu Francu Havijeru Verncu (koji je
bio verovatno mozak čitave operacije).
Zvanična verzija o Braunijevom putovanju "Titanikom"
kaže da je on studirao tada teologiju u Dablinu i da
je dobio kartu za put "Titanikom" od Sautemptona do
Kvinstauna od svog ujaka koji je bio bišop u Irskoj.
Na putu s Frensis Brauni sprijateljio sa bogatim
američkim parom sa kojima je delio sto u sali za
ručavanje prve klase. Brauni je planirao da se
iskrca u Kvintaunu u Irskoj, 11.aprila. Bogati par
ga je zamolio da produži sa njima putovanje do
Njujorka, pri čemu bi mu oni platili putne troškove.
Insistirali su da on od svog pretpostavljenog u
Dablinu slanjem telegrama sa broda zatraži dozvolu
za produžetak puta. Brauni je to, navodno, i učinio.
Odgovor na njegov zahtev stigao je za vreme stajanja
u luci Kork u Kvinstaunu. Bio je kratak:" Silazi sa
tog broda - Provincial" (zvanje lokalnog starešine
jezuita). Tako je Frensis Brauni u poslednjem
trenutku napustio brod koji će samo tri dana kasnije
doživeti katastrofu. Ali, pre nego što se iskrcao
otac Brauni je napravio seriju odličnih fotografija
na kojima se vide mnoga lica koja samo tri dana
kasnije neće više biti među živima. Kakva
koincidencija! Niko od tolikih imućnih putnika nije
napravio snimke katastrofe. Niti jedne kamere
filmske nije bilo na brodu.
Ekskluzivni fotosi oca Frensisa Braunija odmah
nakon nesreće osvanuli su na naslovnoj strani
pojedinih američkih novina.
Danas se mogu naći na sajtu
www.titanicphotographs.com.
Ili je istina malo drugačija?
Da li je tada kapetan Edvard Smit kao jezuitski
službenik u civilu dobio naređenje od Braunija da
potopi "Titanik", što je on i učinio?
Da li je Brauni tada kapetana Smita podsetio na
zavetne reči jezuita da je General: "… bog društva i
ništa osim njegovog električnog dodira ne može
galvanisati njihova mrtva tela u život i akciju. Dok
on ne progovori, oni su kao hladni serpenti u svojim
ledenim grobnicama, beživotni i ukočeni; ali
trenutak kada im on zapovedi, svaki član istog trena
skače na noge, ostavljajući sve čime se do tada
bavio, i spreman je za juriš i za napad gde god bude
usmeren da udari" (R.W. Thompson, The "Footprints of
the Jesuits").
Po filozofiji jezuita svaki cilj opravdava sredstvo,
tako da masakr nedužnih civila nije predstavljao
moralnu prepreku (posebno ako su većinu putnika
činili protestanti).
"Pod komandom Boga (jezuitski General) ovlašćen
je da ubije nevine, da hara, da počini svu blud, jer
On (Papa) je Gospodar života i smrti i svih stvari.
Da ispunimo Njegov nalog je naša dužnost" (W. C.
Brownlee, Secret Instructions of the Jesuits).
Erik Džon Felps, u svojoj knjizi "Atentatori
Vatikana" zapisao je i sledeće: "Dakle, evo kako
izgleda jezuitska podmuklost. Jedan provincijski
jezuitski sveštenik, otac Brauni, ukrcao se na "Titanik",
fotografisao žrtve, verovatno dao instrukcije
kapetanu u skladu sa jezuitskom zakletvom i sledećeg
jutra se iskrcao sa broda…",
U zvaničnoj verziji o "Titaniku" navodi se da je
Edvard Smit dobio čak osam telegrama da uspori
plovidbu i bude oprezan jer je u regionu punom
ledenih bregova. Sve je ignoriso čovek koji je imao
46 godina iskustva kao kapetan ploveći upravo tim
vodama i koji je prevezao toliko putnika da su ga u
kompaniji zvali "kapetanom miliona". Bio je
nauticajniji kapetan u "White Star Line" i najbolje
plaćen.
Iako je u čitavoj svojoj karijeri opisivan kao
hrabar, odlučan, požrtvovan, kapetan Smit je nakon
udara u ledeni breg reagovao potpuno neprimereno. Ne
samo da se uopšte više nije ponašao kao kapetan, već
je bio senka od čoveka. Izolovao se na komandnom
mostu i propustio da svojim starijim oficirima izda
krucijalna naređenja o postupanju u takvim
situacijama. Kada je počelo ukrcavanje putnika u
čamce, kapetan se ni jednom više nije pojavio na
palubi. Mnogi psiholozi su ovo ponašanje pokušavali
da objasne njegovim trenutnim mentalnim rastrojstvom
koje je bilo posledica upravo toga što je bio toliko
iskusan i siguran u svom poslu, da je ovaj brodolom
doživeo kao totalni šok. Teško je ipak
prihvatiti takvo tumačenje, osim da se njime čitava
slika o potonuću "Titanika" vešto medijski zamaskira.
Izjave očevidaca o smrti kapetana Smita su
kontradiktorne. Jedan preživeli putnik je izjavio da
ga je video kada je ušao na komandni most dok se
ledena voda već prelivala preko njega. Drugi ga je
video kada je uzeo pištolj i sebi ispalio metak u
glavu. Treći ga je video kako pliva prema čamcu za
spasvanje držeći u naručju jedno dete. Njegovo telo
nikada nije pronađeno i on se zapravo vodi kao
nestao. Da li je kapetan Edvard Smit zaista i
poginuo?
Kako bi se sprečili okolni brodovi da priteknu u
pomoć, signalne rakete utovarene na brod bile su
bele boje i one u pomorskom jeziku nisu
predstavljale signal za pomoć. Ovo se ne može
tumačiti drugačije do sabotažom.
"Titanik" se raspao od udara u ledeni breg ili od
ekspozije u kotlarnici 14. aprila, 1912. Istog
datuma ubijen je Abraham Linkoln, takođe jedan od
žestokih oponenata pomenutog bankarskog kartela. Da
li je i to koincidencija?
Već decembra 1913. kroz američki kongres je
zahvaljujući Vudro Vilsonu, koji je bio ucenjen zbog
jedne sitne preljube, prošao zakon o formiranju
banke Federalnih Rezervi. Osam meseci kasnije
jezuiti su dobili dodatnu finansijsku potporu od
FED-a, a 1917. Amerika je ušla u veliki rat u Evropi.
Preko FED-a je vršeno njegovo finansiranje
jednostavno štampanjem dolara bez zlatnog pokrića i
ogromnim zaduživanjem američke države i naroda. To
je značilo imati "elastičnu valutu" za razliku od
prethodnog perioda gde je novac u dugom periodu imao
stabilnu vrednost vezanu za zlato.
Nakon dve godine od potonuća "Titanika" i
Britanija je promenila način emitovanja novca,
prešavši na "elastičnu monetarnu politiku".
Od tada do 2000. godine britanska funta i američki
dolar izgubili su oko 98% svoje vrednosti zbog
inflacija. Danas je preko 95% dolara u opticaju
spekulativno, a vrednost mu određuje potražnja na
tržištu nafte, pre svega.
Američka centralna banka, Federalne Rezerve (FED),
danas je svakako najmoćnija institucija u svetu.
Datum njenog formiranja danas se smatra početkom
Novog Svetskog Poretka. To znači da se globalni
tokovi novca i svetske ekonomije diktiraju od jedne
grupe privatnih bankara, poreklom iz Nemačke koji se
predstavljaju kao Jevreji.
Evo šta je o ovom međunarodnom bankarskom kartelu
kongresmen iz Pensilvanije, Luis T. Mekfejden 1934.
govorio u Kongresu:
"Gospodine predsedniče, u zemlji imamo jednu od
najkoruptivnijih institucija kakvu svet nikada nije
video. To se odnosi na Upravni odbor Federalnih
rezervi i Banke Federalnih rezervi koje ću skraćeno
nazivati FED. FED je prevarila vladu Sjedinjenih
država i narod lišila dovoljno novca da isplati
čitav nacionalni dug. Pljačka i ogrešenje FED-a
koštaju toliko novca da se vrednost nacionalnog duga
može isplatiti nekoliko puta.
Ova đavolska institucija osiromašila je i
uništila narod Sjedinjenih država, dovela mnoge do
bankrotstva i praktično je i naša vlada bankrotirala.
Učinjeno je to kroz rupe u zakonima po kojima FED
funkcioniše, koristeći veoma lošu administraciju u
sprovođenju zakona o FED-u i podmićivanjem gramzivih
i lakomih pojedinaca koji su to morali da kontrolišu
i spreče.
Neki ljudi misle da je FED institucija naše vlade.
Ali nije. Oni su privatni monopolisti koji grabe
bogatsvo ovog naroda zarad sebe i svojih klijenata u
inostranstvu: domaćih i stranih špekulatana i
prevaranata, bogatih i gramzivih lihvara. U ovoj
mračnoj grupi finansijskih pirata su oni koji bi
čoveku prerezali vrat kako bi mu iscedili dolar iz
džepa; postoje i oni koji šalju novac u nažu zemlju
kako bi kupili glasove (kongresmena) i uticali na
zakonodavstvo; to su oni koji podstiču
internacionalističku propagandu kako bi nas prevaom
darivali novom svešću kako bi im dozvilili da
prikriju svoja zla dela iz prošlosti I ponovo
pokrenu svoj kriminalni voz.
Kreirali su vladavinu terora u Rusiji sa našim
novcem u nameri da što duže potraje rat.
Podstrekivali su separatni mir između Nemačke i
Rusije, i tako zabijali klinove među saveznicima u
Svetskom ratu. Finansirali su prolazak Trockog od
Njujorka do Rusije kako bi mogao da im pomogne u
razaranju ruske carevine. Raspirivali su i
podstrekivali rusku revoluciju i uložili u nju
ogromnu količinu američkih dolara na račun Trockog u
jednoj od njihovih banaka u Švedskoj".
Mekfejden je umro naprasno, veruje se od posledica
trovanja (metode koju su upravo jezuiti još u
srednjem veku savršeno razradili i mnogo puta
primenili u obračunu sa "jeresi").
U svojoj knjizi "'The Creature From Jekyll
Island" G. Edward Griffin podrobno opisuje kako
bankari mame i podmićuju političare širom sveta "lagodnim
novcem" i kontrolišu preko njih državnu i monetarnu
politiku većine zemalja.
ZAŠTO JE ISTRAŽIVANJE OLUPINE OPASNO?
U arsenal medijskih manipulacija spada i priča o
prokletstvu egipatske mumije koju je putnik sa
Titanika Vilijam T. Sted ispričao veče uoči
brodoloma. Za tu mumuju se vezuje veliki broj
nesrečćnih slučajeva. Priča o mumiji je lansirana
odmah nakon potapanja Titanika. I Stead je ostao
zauvek na brodu sa mumijom.
Ipak, pokrov kovčega pomenute mumije je i danas
nekim čudom u Britanskom Muzeju mada niko ne zna šta
je zaista bilo sa mumijom i da li je zaista
potopljena sa Titanikom.
Svejedno, hiljade turista nagrne svake godine u
Britanski Muzej da vidi kovčeg mumije koja je "potopila"
nesrećni Titanik. Mnogi istraživači su pod utiskom
priče o "ukletoj mumiji" čak odustajali od daljeg
pretraživanja olupine plašeći se prokletstva. O tom
strahu istraživača od olupine Titanika pisao je baš
ugledni Vašington Post 17.avgusta 1980.
Autor teksta je:Ivona Živković